Gradska banja

Austro-Ugarska gradnja

Banja, ili službeno gradsko kupatilo, podignuta je da zadovolji higijenske potrebe naraslog i strukturno promijenjenog građanstva. Pored svih sadržaja primijenjenih po uzoru na slične objekte u monarhiji, posebno one u Pešti, ovdje se izgrađivao i njegovao mostarski duh. Škola plivanja za početnike – djecu koja se boje plahovite Neretve, rekreacija, saloni za uljepšavanje, anegdote sa Bricom Rifom, tavla ili roštilj na terasi – činili su objekat izuzetno bliskim svakom, ali istovremeno i pristupačnim samo uglednim.
Podignuta 1914. godine, dakle, 22 godine nakon hotela “Neretva” da dopuni sadržaje novog centra Mostara, Banja je drugačijeg arhitektonskog izraza. Sa mnogo više nestandardnih elemenata, sa egipatsko-maurskog stil se pretače ka secesiji. Arhitekta Tenijer je završio glavni korpus, ali Puba Loose je kompletirao objekat tek 1927. godine.
Uništeni u planskom potiranju kulture i hotel i Banja doživljavaju sudbinu grada u kome su nakon decenija postojanja postali vanvremenski, i zato prioritetni za opstojanje Mostara kao simbola naše multikulturne zajednice.
Začetnik ideje o gradnji javnog kupatila bio je tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Na svečanom otvaranju, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, 3. juna 1914. godine, Mujaga se svojim sugrađanima trebao obratiti i prigodnim govorom. On je to i učinio, ali na svoj način, kratko i narodski – jasno:
– Narode, evo Bane (Banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju – eno Neretve!

*U skorije vrijeme, zgrada Banje je obnovljena.

Komentariši